Vahid Halilhodžić
Jablanica, 15. oktobra 1952.
Fudbalsku karijeru počeo je u Jablanici u pionirskoj ekipi Turbine. Godine 1967.
odlazi u Mostar i postaje član juniora Veleža. Godine 1970. odlazi u Neretvu iz Metkovića
i tamo igra šest mjeseci. U Velež se vraća 1971. godine. U prvom time Veleža debitovao je
1972. godine u kupu sa OFK Beogradom. Za Velež je odigrao 400 utakmica i postigao 250
golova. Poslije Veleža fudbalsku karijeru nastavio u francuskom prvoligašu Nantu. U
prvenstvu Jugoslavije debitovao na Prvenstvu Evrope 1976. godine u Zagrebu sa Holandijom.
Tu utakmicu izgubili smo sa 2:3! Za mladu reprezentaciju odigrao je 12 utakmica i postigao
13 golova. Igrao u mladoj reprezentaciji koja je 1978. bila prvak Evrope. Za najboljeg
fudbalera u Jugoslaviji proglašen 1978. godine. Dva puta igrao u reprezentaciji Evrope.
OTVORIO VRATA MUNDIJALA
Tajac je zavladao na tribinama, kao da je sve propalo u zemlju! Grci su vodili sa 1:0!
Kocoperni Mavros trčao je prema svom golu visoko uzdignute ruke, kao da je želio kazati da
će reprezentacija Grčke poslije četrdeset godina čekanja pobjediti našu ekipu. Bio je 15.
novembar 1978. godine. U Skoplju je Jugoslavija igrala posljednju utakmicu te godine; svi
koji su tog popdneva došli na stadion očekivali su pobjedu "plavih" momaka i
nastavak uspješne tradicije u susretima sa nasim južnim susjedima. Trideset mjeseci je
prošlo od posljednjeg radovanja jugoslovenskih reprezentativaca na našim stadionima. Oni
su posljednji put pobjedili selekciju Velsa u Beogradu u proljeće 1976. godine! Od tada su
naši selektori mnoge čaše zuci ispili. U reprezentaciji su se izmjenili brojni igrači, ali
porazi su bili najčešći njihovi pratioci. Sve je to trajalo do tog prohladnog 15.
novembra, kada je Dražen Jerković u Skoplje doveo mladu i ambicioznu reprezentaciju.
Nekada neustrašivi centarfor, bio je praktično selektor samo jedan dan, započeo je seriju
pobjeda koju je kasnije nastavio Miljan Miljanić sa svojim izabranicima. Preokret su u
stvari započeli mladići iz Mostara Vahid Halilhodžić i debitant Blaž Slišković. U 32.
minutu susreta, Grci su izbacili loptu u korner. Udarac s ugla uputio je mladi Slišković;
dok je lopta lagano putovala prema golu Grka, Halilhodžić je visoko poletio u vazduh i
snažnim trzajem glavom pogodio loptu, a ona protivničku mrežu. Bilo je to izjednačenje i
erupcija oduševljenja meu hiljadama naših ljudi koji su bili na stadionu u Skoplju i
milionima Jugoslovena koji su utakmicu gledali na malim ekranima. Centarfor Halilhodžić se
našao u zagrljaju svojih drugova. Za izvanredan gol dobio je aplauz sa tribine. To je dalo
podstrek našim igračima da u nastavku susreta zaigraju još bolje i izbore briljantnu
pobjedu. Drugo poluvrijeme tek što je počelo, Savić je na centaršut Petrovića doveo
Jugoslaviju u vodstvo. I taj gol bio je lijep kao i Halilhodžićev. Nije to bio kraj serije
golova: Halilhodžić je u 56. i 81. minutu još dva puta pogodio mrežu Grka i tako
Jugoslaviji obezbjedio visoku pobjedu - 4:1! Bila je to treća cijela utakmica u dresu
reprezentacije koju je Vahid odigrao. Te jeseni on je igrao 90 minuta u Maksimiru i
postigao gol protiv Španije. Igrao je 90 minuta i u Bukureštu kada je nad njim bio penal,
a Petrović postigao gol. U trećoj utakmici od 90 minuta dao je tri gola! Taj briljantan
početak nije mu osigurao standardno mjesto u reprezentaciji. Selektori su ga kasnije kao i
ranije zaobilazili. A on se nadao i čekao... Dvije i po godine kasnije, ponovo su se
sastale reprezentacije Jugoslavije i Grčke. I dok je ona utakmica u Skoplju uvela
Jugoslaviju u finale Balkanskog kupa; pobjedom u Splitu. 29. aprila 1981. otvorili smo
vrata Svjetskog prvenstva u Španiji. U toj utakmici ponovo je naš centarfor udarne snage
bio Vahid Halilhodžić. Cio Split, Dalmacija i Jugoslavija živjeli su za tu utakmicu i tu
pobjedu. Jugoslovenski fudbaleri pripremali su se deset dana u gradu pod Marjanom. Grci su
pratili te pripreme i najavljivali iznenaenje. Za dres sa brojem devet u jugoslovenskoj
reprezentaciji konkurisali su Halilhodžić i Bajević, koga je Miljanić ponovo pozvao u
najbolju selekciju. Grci su se čudili kad su saznali da ce Miljan ukazati šansu Vahi.
Govorili su: "Zar imate boljeg centarfora od Bajevića?" Vahid je bio jedan od
najboljih u našoj reprezentaciji koja je ovaj put još ubjedljivije savladala Grke. Bilo je
5:1! Najljepši je bio drugi gol kada je Šljivo snažno šutirao, a Halilhodžić neustrašivo
podmetnuo glavu i loptu munjevito ubacio u mrežu. Bio je to gol kakav se rijetko via.
Treći gol smo postigli poslije penala nad Halilhodžićem, koga su Grci srušili u kaznenom
prostoru. Bio je to 45. minut: golman Pantelić je sa penala pogodio mrežu. Na kraju te
nezaboravne priče bilo je 5:1 za Jugoslaviju. Cio stadion u Poljudu, cio Split, cijela
Jugoslavija pretvorili su se u razdragani hor koji je uzvikivao: "Plavi,
plavi..." Bila je to jedna od najboljih igara Jugoslavije u posljednjih deset godina
i jedna od najblistavijih pobjeda naše reprezentacije. Junak te pobjede bio je centarfor
Veleža Vahid Halilhodžić. Stadion u Splitu je skandirao: "Vahide, Vahide..."
Jugoslavija u Skoplju, 15. novembra 1978: Avramović, Džoni, Hrstić, Čukrov, Zajec,
Stojković, Bakota, Petrović, Halilhodžić, Slišković, Savić. Jugoslavija u Splitu, 29.
aprila 1981: Pantelić, Krmpotić, Hrstić, Zajec, Stojković, Buljan, Zl.Vujović, Slišković,
Halihodžić, Šljivo, Pašić.