Olga Đoković
Sarajevo, 8.januara 1945.
Košarkom se počela baviti u Prvoj gimnaziji u Sarajevu 1960.godine. Član sarajevske Bosne
postala je 1960. da bi 1963. zaigrala u Omladincu. S Omladincem je ušla u Prvu ligu.
Kasnije Omladinac mijenja ime u KK Željezničar. Za Željezničar odigrala je 400 utakmica i
postigla oko 10.000 koševa. U dresu Željezničara u sezoni 1970/71. osvojila
šampionsku
titulu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrala 169 utakmica. Bila je kapiten
Željezničara
i reprezentacije Jugoslavije. Dres reprezentacije prvi put obukla je 1964. na Evropskom
prvenstvu u Budimpešti u susretu sa Čehoslovačkom. Godine 1972. igrala je za
reprezentaciju Evrope. Na Evropskom prvenstvu 1968. u Mesini sa reprezentacijom osvojila
je srebrnu medalju, 1970. godine u Roterdamu - bronzanu. Pri kraju karijere igrala je tri
godine u Francuskoj - u KUK-u i ASM-u.
Dobitnik je šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Medalje zasluga za narod, zlatne pakete
Košarkaškog saveza Jugoslavije. Zaslužni je sportista Jugoslavije. Radi kao sportski
novinar.
SREBRNI TRENUCI
- Sve utakmice u dresu reprezentacije su mi drage i svih se sjećam kao
najljepših priča moje petnaestogodišnje karijere. O svim tim susretima neću pričati, jer
bi ta priča bila duga. Zato ću kazivati o nekoliko divnih trenutaka kojima se
često vraćam
u mislima kao nećem što čini najljepši dio te košarkaške priče. Možda bi ta priča mogla da
počne od dalekog Perua 1964. gdje je reprezentacija Jugoslavije igrala na Svjetskom
prvenstvu. Bilo je to najduze putovanje naše reprezentacije. Bilo je proljeće, iz Sarajeva
sam vozom otputovala u Beograd. Dva dana sam razgledala Kalamegdan i divila se ljepotama
starog grada.
- Iz Beograda je naša ekipa otputovala u Sofiju, pa smo zajedno sa
reprezentacijom Bugarske letjele čarterom "Tabso" u Prag, gdje se našoj
zajedničkoj ekspediciji priključila selekcija Čehoslovačke. Sljedeća naša stanica bio je
Pariz! Tu je kompletirana evropska ekspedicija. Bugarskim avionom nastavili smo let preko
Dakra u Brazil. U zemlji kafe sletjeli smo u grad Recife i nakon kraćeg zadržavanja naš
let je bio nastavljen. Poslije višečasovnog putovanja stigli smo u Paragvaj. I tu smo se
zadržali, a onda smo odletjeli u Limu! U glavnom gradu Perua prireen nam je lijep doček.
Nakon jednodnevnog boravka u Hotelu "Savoj", otputovali smo u grad Arekipu, koji
se nalazi na nadmorskoj visini od 2.500 metara! Tu smo se takmičile sa reprezentacijama
Južne Koreje, Čehoslovačke i Argentine. Osvajanjem šestog mjesta postigle smo solidan
uspjeh. Bio je to početak uspona nase ženske košarke. To svjetsko prvenstvo neću nikad
zaboraviti.
- I dok smo još bili pod jakim dojmom sjećanja iz Južne Amerike i
romantične Lime, okupile smo se pred kraj ljeta iste godine u Budimpešti na Evropskom
prvenstvu. Ponovo sam bila u društvu sa Meglajevom, Pesićevom, Milojevićevom,
Radovanovićevom, Kalenićevom, Kaluševićevom... Jedna utakmica je za nas, a naročito za
mene, bila dramatična i neobična! Bio je to susret sa reprezentacijom Maarske. Trebalo
je da padne odluka: ko ce u polufinale? Nekoliko naših iskusnih reprezentativki igrale su
posljednjih pet minuta sa po četiri lične greške. Tri minute prije kraja ostali smo bez
onih najiskusnijih, iako sam bila najmlaa morala sam da uem u igru. Igrala sam
odlično, rezultat se stalno mijenjao: bile smo blizu uspjeha! Pobjeda je bila u mojim
rukama: nekoliko sekundi prije kraja utakmice imala sam dva slobodna bacanja. Pomislih:
ako ubacim jedno, susret će se produziti, ako ubacim oba, onda je pobjeda naša. Bila sam
uzbuena, pa sam oba puta promašila. Naša ekipa nije igrala produžetak, niti se radovala
pobjedi. Izgubile smo sa 54:55! Tada sam shvatila da se u sportu nikada ne treba
predavati, da sport donosi i radost i tugu, da je takva ivica koja dijeli jednu ekipu od
poraza do pobjede!
- Najblistaviji trenutak u dresu reprezentacije doživjela sam na
Evropskom prvenstvu 1968. godine u prekrasno podneblju sunčane Sicilije. Na to takmičenje
otputovale smo kao "otpisane" sa jedinom željom da se plasiramo u završne borbe.
I gle iznenaenja! Na pobjedničkom postolju našle smo se zajedno sa ekipom Sovjetskog
Saveza. Na našim grudima sijalo je evropsko srebro. Naš kapiten Ružica Meglaj popela se na
drugu stepenicu evropskog postolja.