Vahidin Musemić
Janja, 29. oktobra 1946.
Fudbalsku karijeru počeo u Sarajevu 1962, godine. Prvi trener bio mu je Dobrivoje
Živkov. Vježbao je pod stručnim okom trenera Franje Lovrića, Abdulaha Gegića, Miroslava
Brozovića, Srdoljuba Markuševića, selektora Rajka Mitića, Vujadina Boškova i Miljana
Miljanića. U podmlatku Sarajeva postigao je deset golova na jednoj utakmici. U dresu
Sarajeva debitovao 1963. godine. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Partizana na
Koševu 1965. godine. Pobjedio je Partizan sa 3:1! Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i
postigao 300 golova! U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. u
Marseju protiv Francuske 1:1, bio je strijelac gola za Jugoslaviju. U dresu reprezentacije
odigrao je 18 utakmica. Dvije godine igrao je u ekipi Nice iz Francuske. Sa
reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968.
godine. Zbog povrede je svoju fudbalsku karijeru rano završio.
JEDNE NOĆI U FIRENCI
Treptaj pogašenih reflektora još nam uznemirava sjećanja! Firenca, 5. juna 1968. godine.
Na stadionu Komunale pred gotovo pedeset hiljada gledalaca vodila se divovska borba.
Posljednjih pet minuta i-sve je riješeno! Jedna duga lopta prelijeće pola igrališta.
"Džaja" i Mur su u buketu, Benks je na travi, a lopta zateže mrežu! To je gol
decenije! Jugoslavija je u finalu Evropskog prvenstva. Gordi Englezi ovaj put pognutih
glava odlaze u svlačionicu. Zar je to moguće? Na travi gdje se vodila velika fudbalska
bitka svi su u buketu radosti. Strijelac Dragan Džajić se ne vidi od žive gomile radosnih
mladića. Prvi mu je čestitao Vahidin Musemić. On je dodao Džajiću onu loptu koja je
pogodila Benksovu mrežu. Vahidin je bio jedan od junaka nezaboravne priče. Vidjeli smo
veliku igru hrabrih momaka; vidjeli smo odvažne mladiće u sudaru sa samouvjerenim
Englezima. Radost iz Firence prenijela se u sve naše domove, u sve naše gradove i sela.
Neka o toj priči govori čovjek koji je u njoj bio direktni akter-Vahidin Musemić. Sjećam
se, kad smo došli u Italiju na kratkotrajne pripreme za finalne borbe, u štampi smo
čitali
izjave engleskih reprezentativaca koji su govorili da dolaze po titulu i da im je susret s
jugoslovenskim reprezentativcima samo formalnost! Smatrali su te vrele dane u Firenci kao
priliku za turističke doživljaje, želji bez muke da osvoje još jedan trofej. I kad god se
sjetim tih dana, srce mi ustrepti od radosti i ponosa što sam bio jedan od jedanaest
jugoslovenskih igrača koji su na travu bacili svjetskog prvaka. Taj susret smo burno
preživljavali, prije, za vrijeme i poslije meča! Oka nismo sklopili noć uoči okršaja na
stadionu Komunale. Sve vrijeme sam bio u društvu sa Džajićem. Nas dvojica smo u
reprezentaciji bili nerazdvojni tandem. I dok smo izlazili na teren, predvoeni kapitenom
Fazlagićem, "Džaja" i ja smo se dogovarali kako da brzo prelazimo u
kontra-napad. Bila je čudesna mirnoća u našoj mladoj ekipi od trenutka kada je sudija De
Mendibil iz Španije dao znak da velika utakmica počne. Naša ekipa je bila mlada, ali
hrabra. Gledao sam sa divljenjem kako se Holcer poigrava u našem šesnaestercu sa engleskim
napadačima! I loptu im je kroz noge proturao! Nije nas plašilo ni saznanje da
ćemo 85.
minuta igrati praktično sa deset fudbalera. Osim je gotovo cijelu utakmicu, povrijeen,
statirao, a on je bio glavni kreator naše igre. Tada nije bila dozvoljena zamjena
fudbalera. Brojčano neravnopravna borba protekla je u znaku Jugoslovena. Poslije povrede
Osima (5. minut) u napadu smo bili samo Dzajić i Ja! Englezi su pokušavali jakim tempom da
što prije riješe utakmicu. Svi njihovi napadi razbijali su se pred nesalomivim zidom koji
su cinili Holcer, Fazlagić, Pavlović, Pantelić i Paunović. Bek Damjanović je pomagao i
napadu i odbrani. Imao je divan osjećaj za lijepe lopte koje smo Džajić i ja koristili. U
finišu utakmice ponestalo mi je snage. Govorim "Džaji" da teško hodam, a on me
hrabri i kaže da ćemo ih pobjediti. U njegovim očima primjetio sam neku čudesnu sigurnost.
Bio je hrabar! Susret se lagano primicao završetku, naš as je sve više vjerovao da
ćemo
svjetskog prvaka dobiti. Posljednjih desetak minuta tražio je od mene da se vratim u
dubinu prema našem golu. Ja mu govorim da sam iscrpljen, a on moli da izdržim još malo. U
finišu te drame nekako su se spontano odlijepili naši pratioci. Bobija Mura gotovo da
nisam primjećivao! Newton se izgubio negdje na sredini terena?! Kad je ostalo pet minuta
do kraja utakmice, Dragan mi reće da ćemo im dati gol i kao munja otrča u kazneni prostor
Engleza. A sve se odvijalo kao na filmu: Pantelić je brzo i precizno dodao loptu Holceru,
on je odmah pronašao mene, a ja sam dugom loptom proigrao Džajića. Dragan je
velemajstorski u letu snažnim udarcem pogodio Benksovu mrežu! Bio je to vrhunac jedne
price koja je pocela mnogo ranije nego što je sudija De Mendibil poveo kapitene Fazlagića
i Mura na centar igrališta. Bila je to moja najdraža pobjeda u fudbalskoj karijeri. To je
najljepša priča jedne divne generacije majstora koje je sudija Dinst zaustavio u osvajanju
evropskog vrha!