Josip Katalinski
Ilidža, 12. maja 1948.
Ponikao je u pionirskoj ekipi Igmana s Ilidže. Bilo je to 1963. godine. lan
juniora Željezničara postaje 1964. godine. U prvom timu Željezničara debitovao je 1965. u
susretu sa Vardarom u Skoplju. Pobjedio je Vardar sa 2:1! U dresu Željezničara za deset
godina odigrao je 550 utakmica i postigao 100 golova!? U šampionskoj ekipi Zelje 1971/72.
bio je najbolji igrač. U dresu reprezentacije Jugoslavije prvu utakmicu odigrao je na
Minimundijalu 1972. u Brazilu protiv Venecuele. Pobjedila je Jugoslavija sa 10:0! Za
najbolju selekciju odigrao je 43 utakmice. U omladinskoj selekciji odigrao je 12, a u
mladoj 18 utakmica. Poslije Željezničara tri godine igrao je u francuskoj Nici. Dres ovog
tima oblačio je 150 puta. Sa reprezentacijom Jugoslavije igrao je na Svjetskom prvenstvu u
SR Njemačkoj. Postigao gol decenije, u majstorici u Frankfurtu, 13. februara 1974. kada je
Jugoslavija pobjedila Španiju sa 1:0. Godine 1974 proglašen je za fudbalera Jugoslavije.
Godine 1975. dobio je Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Više puta biran je među
najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.
ZLATNI GOL U FRANKFURTU
Trebalo je zaista imati jako srce pa izdržati eksploziju jugoslovenske radosti koja je
došla tako brzo, a koju smo dvanaest godina čekali. Josip Katalinski je u 13. minutu te
nezaboravne majstorice na Valdu ušao u historiju našeg fudbala kao strijelac gola decenije
i kao čovjek koji je u jugoslovenskoj reprezentaciji poslije svih drama širom otvorio
vrata Svjetskog prvenstva u Saveznoj Republici Njemačkoj. Bio je to isti onaj momak koji
je dva mjeseca ranije na Karaiskakiju u Atini postigao autogol i plakao. Frankfurt, 13.
februara 1974. godine! Vald stadion u nezaboravnom dekoru dočekao je izlazak plavih momaka
na zelenu travu. Na tribinama oko 70.000 gledalaca, među njima 50.000 nasih ljudi; svi su
se pretvorili u jedan hor i pjevaju naše pjesme; bio je to vulkan patriotizma i radosti;
hiljade zastava prošaralo je kolorit tribina. Pjevala je te večeri i cijela Jugoslavija;
milioni ljudi u domovini pored malih ekrana očekivali su da počne ta utakmica decenije. Na
travi velike bitke, jedanaest plavih momaka, jedanaest nezaboravnih junaka. Radost je
svima donio Josip Katalinski. Šta se zapravo dogodilo u tom nezaboravnom 13. minutu?
Snažni Ivan Buljan krenuo je u nezadrživi juriš prema golu Španaca. Negdje na tridesetak
metara od protivničkog gola, iskosa s desne strane oboren je naš bek. Brane Oblak je
odlučio da izvede slobodan udarac, skraćeni korner, a svi naši napadači krenuli su
silovito pred gol Iribara. Nastala je prava bura u šesnaestercu Španca; u tim trenutcima
iz pozadine je pred gol Iribara dotrčao gorostašni Josip Katalinski. Skočio je nebu pod
oblake, glavom je snažno zahvatio loptu. Iribar je uspio samo kratko da je odbije, a
Katalinski u padu nogom šutira i pogađa mrežu! To je divan gol, to je gol za našu
fudbalsku historiju. Naši fudbaleri su bili jedan buket radosti, na klupi ista slika, u
novinarskoj loži zavladalo je neopisivo slavlje među našim izvještačima. Tako je bilo i
kod kuće, u svakom gradu i selu, u svakoj kući. Radost je nastavljena poslije velike
fudbalske bitke koja je završena pobjedom Jugoslavije od 1:0! Na kraju utakmice strijelca
jedinog gola Josipa Katalinskog nosili su naši igrači i naši navijači. Veselje je
nastavljeno na ulicama Frankfurta i na ulicama svih naših gradova u domovini. Te noći niko
nije spavao. U toj utakmici 13. februara u Frankfurtu Jugoslavija je igrala u sastavu:
Marić, Buljan, E. Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogičević, Petković, Karasi,
Šurjak,
Ačimović, Džajić! Selektor reprezentacije bio je Miljan Miljanić. Utakmicu je vodio sudija
Loro iz Belgije! Fudbalska bitka u Frankfurtu trajala je sat i po. Ona je u stvari trajala
mnogo duže i počela mnogo ranije. Na Valdu je bilo samo finale! Poslije one drame u Atini,
gdje je Jugoslavija izborila pobjedu od 4:2 i stekla pravo na majstoricu, naši
reprezentativci su se pripremali u Splitu petnaestak dana.