Mirsad
Fazlagić
apljina, 4. aprila 1943.
Sportsku karijeru započeo je 1957. godine u čapljinskom Borcu. Godine 1959. prešao
je u podmladak sarajevskog Željezničara za koji je odigrao 16 utakmica. Sa Grbavice 1960.
odlazi na Koševo! U prvoj ekipi Sarajeva debitovao je u sezoni 1961/62! Za Sarajevo je
odigrao 450 utakmica. U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 30. marta 1963. u
Briselu protiv selekcije Belgije. Pobjedila je Jugoslavija sa 1:0 golom Milana Galića. Za
najbolju reprezentaciju odigrao je 19 utakmica. Bio je kapiten Sarajeva u šampionskoj
ekipi. Bio je kapiten reprezentacije Jugoslavije koja je na Evropskom prvenstvu u Rimu
1968. osvojila srebrnu medalju. Fudbalsku karijeru završio je rano (1972), zbog povrede
noge. Posljednju utakmicu odigrao je protiv Sportinga iz Lisabona, na Koševu - 2:2!
Potiče iz sportske porodice: braća Fahrudin i Adem igrali su fudbal, a njegov brat Ahmet
bio je reprezentativac u kajaku. Njegov otac Ibrahim jedan je od osnivača Uskoka (Borac)
iz Čapljine. Biran je među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.
SAGA O KAPITENU
Priča počinje u malom mjestu kraj Neretve, gdje je Mirsad Fazlagić u danima bezbrižnog
djetinjstva trčao za fudbalskom loptom maštajući da nekada i sam postane igrač
ćije će
fotografije izlaziti u novinama, a ime biti često spominjano. Ali tih dana 1957. dječak iz
apljine nije mogao ni slutiti da će jedanaest godina kasnije biti kapiten najboljim
fudbalerima Jugoslavije. Zato je priča o Mirsadu Fazlagiću u stvari priča o kapitenu. To
su lijepa sjećanja na fudbalske godine kada je sa trakom oko lijeve ruke provodio prvo
šampionsku ekipu Sarajeva, a godinu dana kasnije i reprezentaciju Jugoslavije. Oba tima
bila su po mnogo ćemu izuzetna. Na Koševu su tada igrali majstori čija su imena ušla u
najsvjetlije stranice Sarajeva jer je to ekipa koja je gradu na Miljacki donijela prvu
šampionsku titulu. Imena: Muftića, Sirće, Fazlagića, Bajića, Vujovića, Jasenkovića,
Muzurovića, Prljače, Prodanovića, Šiljkuta, Musemića, Antića i Blaževića su dio jedne
fudbalske priče o kojoj i sada s ushićenjem govore navijači Sarajeva. Ta ekipa s Koseva
izašla je na evropsku scenu predvođena Mirsadom Fazlagićem. U dva duela sa čuvenim
Manchester United-om Sarajevo je pružilo izvanredne igre i dobilo aplauz sa prepunih
tribina Koševa i Old Traforda. Kao kapiten Sarajeva, Fazlagić se tada nije radovao
trijumfu zbog čudesnog suđenja Masea, koji je priznao Bestov gol nakon što je loptu u
igru ubacio jedan foto-reporter u Manchesteru! Godinu dana kasnije Fazlagić je igrao
gotovo protiv istih fudbalera. Jugoslavija su u Firenci, 5. juna 1968. u polufinalu
Prvenstva Evrope sastala sa svjetskim prvakom - selekcijom Engleske. Reprezentaciju
Jugoslavije predvodio je Mirsad Fazlagić! Naporedo sa njim koračao je kapiten Engleske
Bobi Mur! Sudija De Mendibil iz Španije je stisnuo ruku dvojici kapitena prije nego
što je
počeo jedan veliki boj u kome je mnogo mlađa ali i mnogo odvažnija ekipa Jugoslavije
izborila sjajnu pobjedu. Mirsad Fazlagić je tada stajao na čelu kolone velemajstora:
Dragana Džajića, Ivice Osima, Dragana Holcera, Vahidina Musemića, Ilije Pantelića, Blagoja
Paunovića, Ilije Petkovića, Miroslava Pavlovića, Dobrivoja Trivića i Milana Damjanovića!
Kako je Mirsad Fazlagić postao kapiten te slavne ekipe? - pitali su se tada, a vjerovatno
se pitaju i sada brojni ljubitelji fudbala. Dvanaest godina kasnije Mirsad Fazlagić je
odgovorio na to pitanje: Sve sam u fudbalu postigao upornošću i radom! Fudbalsku igru sam
ozbiljno shvatio od prvih dana dok sam bio pionir u apljini. Tako sam se i ponašao do
kraja svoje karijere. Selektor Rajko Mitić je znao da cijeni te vrline. On je prvi
"iznevjerio" tradiciju. Kapitensku traku je dao meni, iako je u reprezentaciji
bilo starijih igrača i po godinama i po stažu u državnom dresu! Uvijek se rado sjećam
saradnje sa selektorom Mitićem. On mi je mnogo vjerovao. Zastupao sam ga u svim
situacijama gdje se on nije mogao pojaviti u dirigentskoj ulozi. Fudbaleri su me cijenili.
Sjećam se jednog detalja na pripremama u Koverdjanu uoči utakmice sa Engleskom. Igrači su
poslije 22 sata ostali da piju kafu, ali su nakon mog upozorenja da su zakasnili na
spavanje, otišli kod selektora Mitića i izvinuli mu se. Vladao je zaista drugarski odnos u
reprezentaciji; uvažavanje je bilo obostrano. Osjećao sam veliku čast što sam nosio
kapitensku traku i što sam predvodio svjetske asove. Biti kapiten Džajiću, Osimu, Holceru,
Musemiću...najveće je fudbalsko priznanje. Kakva je fudbalska ličnost bio Mirsad Fazlagić
kazuju mnogi detalji. On je prvih dana proljeća 1963. debitovao u našoj najboljoj
selekciji protiv Belgije da bi u jesen iste godine odigrao još jednu utakmicu protiv
Mađarske u Beogradu, a onda iz neobjašnjivih razloga 46 puta sjedio na klupi za rezervne
fudbalere! Pet godina je neopravdano bio rezerva! Za to vrijeme se u reprezentaciji
promjenilo 14 bekova; promjenili su se i brojni selektori, ali je Mirsad Fazlagić ostao
tih i uporan! I poslije toliko čekanja, kada i najčvršći sportisti izgube nadu, Fazlagić
je vjerovao u sebe. Znao je da će doći trenuci njegove reprezentativne afirmacije. Sa
klupe za rezervne igrače ušao je u tim i postao kapiten slavne reprezentacije kojoj se
1968. divila fudbalska Evropa. Da je Mirsad Fazlagić (po kvalitetu je to zaslužio) umjesto
na klupi bio u igri, po broju reprezentativnih nastupa (65) zauzimao bi sami vrh sa
Brankom Zebecom. A na klupu se, kakvog li apsurda, preselio nakon one sjajne igre naše
reprezentacije 6. oktobra 1963. i pobjede nad Mađarskom od 2:0! Jedan od najboljih u
ekipi Jugoslavije bio je Mirsad Fazlagić!