Dnevnik: Ništa bez 'jugovića'BANJA LUKA - Iza nas je prva "live" mundijalska utakmica, susret kojim je otvoreno 18. svjetsko prvenstvo. Veličanstven je osjećaj biti dio velike fudbalske porodice koja se okuplja pod sloganom Mundijal. Jer upravo takav osjećaj smo imali kroz 90 "paklenih" minuta na minhenskom stadionu.Sam dolazak pred ovaj stadion u čovjeku izaziva ushićenje i višak adrenalina koji pozitivno utiče na sve vrste stresova i ispunjava ga radošću i zadovoljstvom. Gledati meč Njemačka - Kostarika i ostati ravnodušan nije jednostavno, posebno kada se iz 60.000 grla čuje uzvik "Deutschland". I najhrabrijima se u tom trenutku digne kosa na glavi, prostruje trnci i koža im se naježi. A tako je bilo na susretu u kojem je domaća reprezentacija ostvarila pobjedu. Sam ulazak na stadion ni za koga nije bio lagan zadatak, posebno ne za one koji su prvi put u Minhenu, na "Areni" i koji se lošije služe engleskim ili njemačkim jezikom. "Arena" je pravi rebus i ko zaluta u pogrešnom pravcu, može samo da očekuje udaranje u zid. Međutim... Mi smo bili došli do jednog takvog zida, a onda se odjednom pojavila dobra vila. Došli smo do ulaza na parkiralište s čijeg krova putevi vode ka tribinama stadiona. Ljubazno smo prišli djevojkama iz obezbjeđenja i predstavili se: "I am journalist from Bosnia...", nismo stigli ni da završimo misao kad se s druge strane začulo "Dobar dan, recite"! Razgovor na srpskohrvatskom bio je ugodan i koristan za nas, a pri rastanku cure iz obezbjeđenja se predstaviše kao Suzana i Vedrana iz Sombora. Idući dalje po parkingu kojim je duvala jaka promaja, stigli smo do "yellow" markera kojima su označeni redari za pomoć "sedmoj sili". Prišli smo jednom sredovječnom muškarcu s ponosnim, sijedim, njemačkim brkovima, i jednoj tamnoputoj djevojci tridesetih godina koja je upućivala automobile na parking. Poslije našeg uobičajenog šablonskog predstavljanja, dobili smo odgovor: "Ma nemoj, ti si iz Bosne." Odgovorili smo potvrdno i rekli: "Iz Banje Luke." Potom je uslijedilo: "Izvoli, zemljače, kaži šta treba, ja sam iz Doboja." Kada smo dobili sve potrebne odgovore koje smo priželjkivali i konačno bili upućeni na pravu adresu, žurnim korakom smo se uputili ka cilju. Dobojka je mahnula rukom i rekla: "Zovem se Milana, a ti?" Rekli smo svoje ime i nastavili upućenim putem, a iza nas su ostale riječi: "Srećno, zemljače, i trči da ne zakasniš!". Brzo smo došli do Medija centra, završili smo sve provjere, slikanje i akreditovanje, a tu novi zemljaci, kolege iz "Dnevnog Avaza", Nenad Božović, fotoreporter, i Muamer Tanović, novinar. S njima je bilo mnogo lakše, tačnije, ponovo se pokazala ispravnim ona "zajedno smo jači". Prošli smo kroz "yellow box", a za novinarskim pultom na tribinama bio je još jedan bh. novinar, Jasmin Ligata iz "Oslobođenja". Slikali smo se i uživali u utakmici i neviđeno veličanstvenoj atmosferi. On nam je rekao da se u Medija centru sreo i upoznao se sa našim zemljacima, jedan je iz Olova, a drugi iz Zenice tek toliko da upotpunimo sliku o "jugovićima" u Njemačkoj, kojih ima na svakom koraku i nema mjesta, kafića ili ulice u Njemačkoj, a da se ne čuje "j....a". Utakmica je završena, mi bh. novinari smo se rastali, a novo druženje imamo u nedjelju u Lajpcigu, gdje igraju SCG i Holandija. Tako je naš debi na Mundijalima bio naporan, ali vrijedilo je sve izdržati. I najbitnije je, a to je životna poruka, i onda kada ste blizu zida od kojeg vam prijeti udar, postoji solucija za izlaz. To je najbolje pokazao naš primjer na "Areni" u Minhenu kada su se odjednom stvorila vrata spasa. Piše: Slavko Basara (Nezavisne) (11.06.2006.) |