Dnevnik: Nita bez 'jugovića'BANJA LUKA - Iza nas je prva "live" mundijalska utakmica, susret kojim je otvoreno 18. svjetsko prvenstvo. Veličanstven je osjećaj biti dio velike fudbalske porodice koja se okuplja pod sloganom Mundijal. Jer upravo takav osjećaj smo imali kroz 90 "paklenih" minuta na minhenskom stadionu.Sam dolazak pred ovaj stadion u čovjeku izaziva ushićenje i viak adrenalina koji pozitivno utiče na sve vrste stresova i ispunjava ga radoću i zadovoljstvom. Gledati meč Njemačka - Kostarika i ostati ravnoduan nije jednostavno, posebno kada se iz 60.000 grla čuje uzvik "Deutschland". I najhrabrijima se u tom trenutku digne kosa na glavi, prostruje trnci i koa im se najei. A tako je bilo na susretu u kojem je domaća reprezentacija ostvarila pobjedu. Sam ulazak na stadion ni za koga nije bio lagan zadatak, posebno ne za one koji su prvi put u Minhenu, na "Areni" i koji se loije slue engleskim ili njemačkim jezikom. "Arena" je pravi rebus i ko zaluta u pogrenom pravcu, moe samo da očekuje udaranje u zid. Međutim... Mi smo bili doli do jednog takvog zida, a onda se odjednom pojavila dobra vila. Doli smo do ulaza na parkiralite s čijeg krova putevi vode ka tribinama stadiona. Ljubazno smo prili djevojkama iz obezbjeđenja i predstavili se: "I am journalist from Bosnia...", nismo stigli ni da zavrimo misao kad se s druge strane začulo "Dobar dan, recite"! Razgovor na srpskohrvatskom bio je ugodan i koristan za nas, a pri rastanku cure iz obezbjeđenja se predstavie kao Suzana i Vedrana iz Sombora. Idući dalje po parkingu kojim je duvala jaka promaja, stigli smo do "yellow" markera kojima su označeni redari za pomoć "sedmoj sili". Prili smo jednom sredovječnom mukarcu s ponosnim, sijedim, njemačkim brkovima, i jednoj tamnoputoj djevojci tridesetih godina koja je upućivala automobile na parking. Poslije naeg uobičajenog ablonskog predstavljanja, dobili smo odgovor: "Ma nemoj, ti si iz Bosne." Odgovorili smo potvrdno i rekli: "Iz Banje Luke." Potom je uslijedilo: "Izvoli, zemljače, kai ta treba, ja sam iz Doboja." Kada smo dobili sve potrebne odgovore koje smo prieljkivali i konačno bili upućeni na pravu adresu, urnim korakom smo se uputili ka cilju. Dobojka je mahnula rukom i rekla: "Zovem se Milana, a ti?" Rekli smo svoje ime i nastavili upućenim putem, a iza nas su ostale riječi: "Srećno, zemljače, i trči da ne zakasni!". Brzo smo doli do Medija centra, zavrili smo sve provjere, slikanje i akreditovanje, a tu novi zemljaci, kolege iz "Dnevnog Avaza", Nenad Boović, fotoreporter, i Muamer Tanović, novinar. S njima je bilo mnogo lake, tačnije, ponovo se pokazala ispravnim ona "zajedno smo jači". Proli smo kroz "yellow box", a za novinarskim pultom na tribinama bio je jo jedan bh. novinar, Jasmin Ligata iz "Oslobođenja". Slikali smo se i uivali u utakmici i neviđeno veličanstvenoj atmosferi. On nam je rekao da se u Medija centru sreo i upoznao se sa naim zemljacima, jedan je iz Olova, a drugi iz Zenice tek toliko da upotpunimo sliku o "jugovićima" u Njemačkoj, kojih ima na svakom koraku i nema mjesta, kafića ili ulice u Njemačkoj, a da se ne čuje "j....a". Utakmica je zavrena, mi bh. novinari smo se rastali, a novo druenje imamo u nedjelju u Lajpcigu, gdje igraju SCG i Holandija. Tako je na debi na Mundijalima bio naporan, ali vrijedilo je sve izdrati. I najbitnije je, a to je ivotna poruka, i onda kada ste blizu zida od kojeg vam prijeti udar, postoji solucija za izlaz. To je najbolje pokazao na primjer na "Areni" u Minhenu kada su se odjednom stvorila vrata spasa. Pie: Slavko Basara (Nezavisne) (11.06.2006.) |