Olga Djokovic
Sarajevo, 8.januara 1945.
Kosarkom se pocela baviti u Prvoj gimnaziji u Sarajevu 1960.godine. Clan sarajevske Bosne
postala je 1960. da bi 1963. zaigrala u Omladincu. S Omladincem je u sla u Prvu ligu.
Kasnije Omladinac mijenja ime u KK Zeljeznicar. Za zeljeznicar odigrala je 400 utakmica i
postigla oko 10.000 koseva. U dresu Zeljeznicara u sezoni 1970/71. osvojila sampionsku
titulu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrala 169 utakmica. Bila je kapiten Zeljeznicara
i reprezentacije Jugoslavije. Dres reprezentacije prvi put obukla je 1964. na Evropskom
prvenstvu u Budimpesti u susretu sa Cehoslovackom. Godine 1972. igrala je za
reprezentaciju Evrope. Na Evropskom prvenstvu 1968. u Mesini sa reprezentacijom osvojila
je srebrnu medalju, 1970. godine u Roterdamu - bronzanu. Pri kraju karijere igrala je tri
godine u Francuskoj - u KUK-u i ASM-u.
Dobitnik je sestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Medalje zasluga za narod, zlatne pakete
Kosarkaskog saveza Jugoslavije. Zasluzni je sportista Jugoslavije. Radi kao sportski
novinar.
SREBRNI TRENUCI
- Sve utakmice u dresu reprezentacije su mi drage i svih se sjecam kao
najljepsih prica moje petnaestogodisnje karijere. O svim tim susretima necu pricati, jer
bi ta prica bila duga. Zato cu kazivati o nekoliko divnih trenutaka kojima se cesto vracam
u mislima kao necem sto cini najljepsi dio te kosarkaske price. Mozda bi ta prica mogla da
pocne od dalekog Perua 1964. gdje je reprezentacija Jugoslavije igrala na Svjetskom
prvenstvu. Bilo je to najduze putovanje nase reprezentacije. Bilo je proljece, iz Sarajeva
sam vozom otputovala u Beograd. Dva dana sam razgledala Kalamegdan i divila se ljepotama
starog grada.
- Iz Beograda je nasa ekipa otputovala u Sofiju, pa smo zajedno sa
reprezentacijom Bugarske letjele carterom "Tabso" u Prag, gdje se nasoj
zajednickoj ekspediciji prikljucila selekcija Cehoslovacke. Sljedeca nasa stanica bio je
Pariz! Tu je kompletirana evropska ekspedicija. Bugarskim avionom nastavili smo let preko
Dakra u Brazil. U zemlji kafe sletjeli smo u grad Recife i nakon kraceg zadrzavanja nas
let je bio nastavljen. Poslije visecasovnog putovanja stigli smo u Paragvaj. I tu smo se
zadrzali, a onda smo odletjeli u Limu! U glavnom gradu Perua priredjen nam je lijep docek.
Nakon jednodnevnog boravka u Hotelu "Savoj", otputovali smo u grad Arekipu, koji
se nalazi na nadmorskoj visini od 2.500 metara! Tu smo se takmicile sa reprezentacijama
Juzne Koreje, Cehoslovacke i Argentine. Osvajanjem sestog mjesta postigle smo solidan
uspjeh. Bio je to pocetak uspona nase zenske kosarke. To svjetsko prvenstvo necu nikad
zaboraviti.
- I dok smo jos bili pod jakim dojmom sjecanja iz Juzne Amerike i
romanticne Lime, okupile smo se pred kraj ljeta iste godine u Budimpesti na Evropskom
prvenstvu. Ponovo sam bila u drustvu sa Meglajevom, Pesicevom, Milojevicevom,
Radovanovicevom, Kalenicevom, Kalusevicevom... Jedna utakmica je za nas, a narocito za
mene, bila dramaticna i neobicna! Bio je to susret sa reprezentacijom Madjarske. Trebalo
je da padne odluka: ko ce u polufinale? Nekoliko nasih iskusnih reprezentativki igrale su
posljednjih pet minuta sa po cetiri licne greske. Tri minute prije kraja ostali smo bez
onih najiskusnijih , iako sam bila najmladja morala sam da udjem u igru. Igrala sam
odlicno, rezultat se stalno mijenjao: bile smo blizu uspjeha! Pobjeda je bila u mojim
rukama: nekoliko sekundi prije kraja utakmice imala sam dva slobodna bacanja. Pomislih:
ako ubacim jedno, susret ce se produziti, ako ubacim oba, onda je pobjeda nasa. Bila sam
uzbudjena, pa sam oba puta promasila. Nasa ekipa nije igrala produzetak, niti se radovala
pobjedi. Izgubile smo sa 54:55! Tada sam shvatila da se u sportu nikada ne treba
predavati, da sport donosi i radost i tugu, da je takva ivica koja dijeli jednu ekipu od
poraza do pobjede!
- Najblistaviji trenutak u dresu reprezentacije dozivjela sam na
Evropskom prvenstvu 1968. godine u prekrasno podneblju suncane Sicilije. Na to takmicenje
otputovale smo kao "otpisane" sa jedinom zeljom da se plasiramo u zavrsne borbe.
I gle iznenadjenja! Na pobjednickom postolju nasle smo se zajedno sa ekipom Sovjetskog
Saveza. Na nasim grudima sijalo je evropsko srebro. Nas kapiten Ruzica Meglaj popela se na
drugu stepenicu evropskog postolja.
