Legende Bosne i Hercegovine

Olga Đoković
Sarajevo, 8.januara 1945.


Košarkom se počela baviti u Prvoj gimnaziji u Sarajevu 1960.godine. Član sarajevske Bosne postala je 1960. da bi 1963. zaigrala u Omladincu. S Omladincem je ušla u Prvu ligu. Kasnije Omladinac mijenja ime u KK Željezničar. Za Željezničar odigrala je 400 utakmica i postigla oko 10.000 koševa. U dresu Željezničara u sezoni 1970/71. osvojila šampionsku titulu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrala 169 utakmica. Bila je kapiten Željezničara i reprezentacije Jugoslavije. Dres reprezentacije prvi put obukla je 1964. na Evropskom prvenstvu u Budimpešti u susretu sa Čehoslovačkom. Godine 1972. igrala je za reprezentaciju Evrope. Na Evropskom prvenstvu 1968. u Mesini sa reprezentacijom osvojila je srebrnu medalju, 1970. godine u Roterdamu - bronzanu. Pri kraju karijere igrala je tri godine u Francuskoj - u KUK-u i ASM-u.
Dobitnik je šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Medalje zasluga za narod, zlatne pakete Košarkaškog saveza Jugoslavije. Zaslužni je sportista Jugoslavije. Radi kao sportski novinar.

SREBRNI TRENUCI
    - Sve utakmice u dresu reprezentacije su mi drage i svih se sjećam kao najljepših priča moje petnaestogodišnje karijere. O svim tim susretima neću pričati, jer bi ta priča bila duga. Zato ću kazivati o nekoliko divnih trenutaka kojima se često vraćam u mislima kao nećem što čini najljepši dio te košarkaške priče. Možda bi ta priča mogla da počne od dalekog Perua 1964. gdje je reprezentacija Jugoslavije igrala na Svjetskom prvenstvu. Bilo je to najduze putovanje naše reprezentacije. Bilo je proljeće, iz Sarajeva sam vozom otputovala u Beograd. Dva dana sam razgledala Kalamegdan i divila se ljepotama starog grada.
    - Iz Beograda je naša ekipa otputovala u Sofiju, pa smo zajedno sa reprezentacijom Bugarske letjele čarterom "Tabso" u Prag, gdje se našoj zajedničkoj ekspediciji priključila selekcija Čehoslovačke. Sljedeća naša stanica bio je Pariz! Tu je kompletirana evropska ekspedicija. Bugarskim avionom nastavili smo let preko Dakra u Brazil. U zemlji kafe sletjeli smo u grad Recife i nakon kraćeg zadržavanja naš let je bio nastavljen. Poslije višečasovnog putovanja stigli smo u Paragvaj. I tu smo se zadržali, a onda smo odletjeli u Limu! U glavnom gradu Perua priređen nam je lijep doček. Nakon jednodnevnog boravka u Hotelu "Savoj", otputovali smo u grad Arekipu, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 2.500 metara! Tu smo se takmičile sa reprezentacijama Južne Koreje, Čehoslovačke i Argentine. Osvajanjem šestog mjesta postigle smo solidan uspjeh. Bio je to početak uspona nase ženske košarke. To svjetsko prvenstvo neću nikad zaboraviti.
    - I dok smo još bili pod jakim dojmom sjećanja iz Južne Amerike i romantične Lime, okupile smo se pred kraj ljeta iste godine u Budimpešti na Evropskom prvenstvu. Ponovo sam bila u društvu sa Meglajevom, Pesićevom, Milojevićevom, Radovanovićevom, Kalenićevom, Kaluševićevom... Jedna utakmica je za nas, a naročito za mene, bila dramatična i neobična! Bio je to susret sa reprezentacijom Mađarske. Trebalo je da padne odluka: ko ce u polufinale? Nekoliko naših iskusnih reprezentativki igrale su posljednjih pet minuta sa po četiri lične greške. Tri minute prije kraja ostali smo bez onih najiskusnijih, iako sam bila najmlađa morala sam da uđem u igru. Igrala sam odlično, rezultat se stalno mijenjao: bile smo blizu uspjeha! Pobjeda je bila u mojim rukama: nekoliko sekundi prije kraja utakmice imala sam dva slobodna bacanja. Pomislih: ako ubacim jedno, susret će se produziti, ako ubacim oba, onda je pobjeda naša. Bila sam uzbuđena, pa sam oba puta promašila. Naša ekipa nije igrala produžetak, niti se radovala pobjedi. Izgubile smo sa 54:55! Tada sam shvatila da se u sportu nikada ne treba predavati, da sport donosi i radost i tugu, da je takva ivica koja dijeli jednu ekipu od poraza do pobjede!
    - Najblistaviji trenutak u dresu reprezentacije doživjela sam na Evropskom prvenstvu 1968. godine u prekrasno podneblju sunčane Sicilije. Na to takmičenje otputovale smo kao "otpisane" sa jedinom željom da se plasiramo u završne borbe. I gle iznenađenja! Na pobjedničkom postolju našle smo se zajedno sa ekipom Sovjetskog Saveza. Na našim grudima sijalo je evropsko srebro. Naš kapiten Ružica Meglaj popela se na drugu stepenicu evropskog postolja.