Legende Bosne i Hercegovine

Josip Katalinski 
Ilidža, 12. maja 1948.


Ponikao je u pionirskoj ekipi Igmana s Ilidže. Bilo je to 1963. godine. Član juniora Željezničara postaje 1964. godine. U prvom timu Željezničara debitovao je 1965. u susretu sa Vardarom u Skoplju. Pobjedio je Vardar sa 2:1! U dresu Željezničara za deset godina odigrao je 550 utakmica i postigao 100 golova!? U šampionskoj ekipi Zelje 1971/72. bio je najbolji igrač. U dresu reprezentacije Jugoslavije prvu utakmicu odigrao je na Minimundijalu 1972. u Brazilu protiv Venecuele. Pobjedila je Jugoslavija sa 10:0! Za najbolju selekciju odigrao je 43 utakmice. U omladinskoj selekciji odigrao je 12, a u mladoj 18 utakmica. Poslije Željezničara tri godine igrao je u francuskoj Nici. Dres ovog tima oblačio je 150 puta. Sa reprezentacijom Jugoslavije igrao je na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj. Postigao gol decenije, u majstorici u Frankfurtu, 13. februara 1974. kada je Jugoslavija pobjedila Španiju sa 1:0. Godine 1974 proglašen je za fudbalera Jugoslavije. Godine 1975. dobio je Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Više puta biran je među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

ZLATNI GOL U FRANKFURTU
Trebalo je zaista imati jako srce pa izdržati eksploziju jugoslovenske radosti koja je došla tako brzo, a koju smo dvanaest godina čekali. Josip Katalinski je u 13. minutu te nezaboravne majstorice na Valdu ušao u historiju našeg fudbala kao strijelac gola decenije i kao čovjek koji je u jugoslovenskoj reprezentaciji poslije svih drama širom otvorio vrata Svjetskog prvenstva u Saveznoj Republici Njemačkoj. Bio je to isti onaj momak koji je dva mjeseca ranije na Karaiskakiju u Atini postigao autogol i plakao. Frankfurt, 13. februara 1974. godine! Vald stadion u nezaboravnom dekoru dočekao je izlazak plavih momaka na zelenu travu. Na tribinama oko 70.000 gledalaca, među njima 50.000 nasih ljudi; svi su se pretvorili u jedan hor i pjevaju naše pjesme; bio je to vulkan patriotizma i radosti; hiljade zastava prošaralo je kolorit tribina. Pjevala je te večeri i cijela Jugoslavija; milioni ljudi u domovini pored malih ekrana očekivali su da počne ta utakmica decenije. Na travi velike bitke, jedanaest plavih momaka, jedanaest nezaboravnih junaka. Radost je svima donio Josip Katalinski. Šta se zapravo dogodilo u tom nezaboravnom 13. minutu? Snažni Ivan Buljan krenuo je u nezadrživi juriš prema golu Španaca. Negdje na tridesetak metara od protivničkog gola, iskosa s desne strane oboren je naš bek. Brane Oblak je odlučio da izvede slobodan udarac, skraćeni korner, a svi naši napadači krenuli su silovito pred gol Iribara. Nastala je prava bura u šesnaestercu Španca; u tim trenutcima iz pozadine je pred gol Iribara dotrčao gorostašni Josip Katalinski. Skočio je nebu pod oblake, glavom je snažno zahvatio loptu. Iribar je uspio samo kratko da je odbije, a Katalinski u padu nogom šutira i pogađa mrežu! To je divan gol, to je gol za našu fudbalsku historiju. Naši fudbaleri su bili jedan buket radosti, na klupi ista slika, u novinarskoj loži zavladalo je neopisivo slavlje među našim izvještačima. Tako je bilo i kod kuće, u svakom gradu i selu, u svakoj kući. Radost je nastavljena poslije velike fudbalske bitke koja je završena pobjedom Jugoslavije od 1:0! Na kraju utakmice strijelca jedinog gola Josipa Katalinskog nosili su naši igrači i naši navijači. Veselje je nastavljeno na ulicama Frankfurta i na ulicama svih naših gradova u domovini. Te noći niko nije spavao. U toj utakmici 13. februara u Frankfurtu Jugoslavija je igrala u sastavu: Marić, Buljan, E. Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogičević, Petković, Karasi, Šurjak, Ačimović, Džajić! Selektor reprezentacije bio je Miljan Miljanić. Utakmicu je vodio sudija Loro iz Belgije! Fudbalska bitka u Frankfurtu trajala je sat i po. Ona je u stvari trajala mnogo duže i počela mnogo ranije. Na Valdu je bilo samo finale! Poslije one drame u Atini, gdje je Jugoslavija izborila pobjedu od 4:2 i stekla pravo na majstoricu, naši reprezentativci su se pripremali u Splitu petnaestak dana.