Josip Katalinski 
Ilidza, 12. maja 1948.

Ponikao je u pionirskoj ekipi Igmana s Ilidze. Bilo je to 1963. godine. Clan juniora Zeljeznicara postaje 1964. godine. U prvom timu Zeljeznicara debitovao je 1965. u susretu sa Vardarom u Skoplju. Pobjedio je Vardar sa 2:1! U dresu Zeljeznicara za deset godina odigrao je 550 utakmica i postigao 100 golova!? U sampionskoj ekipi Zelje 1971/72. bio je najbolji igrac. U dresu reprezentacije Jugoslavije prvu utakmicu odigrao je na Minimundijalu 1972. u Brazilu protiv Venecuele. Pobjedila je Jugoslavija sa 10:0! Za najbolju selekciju odigrao je 43 utakmice. U omladinskoj selekciji odigrao je 12, au mladoj 18 utakmica. Poslije Zeljeznicara tri godine igrao je u francuskoj Nici. Dres ovog tima oblacio je 150 puta. Sa reprezentacijom Jugoslavije igrao je na Svjetskom prvenstvu u SR Njemackoj. Postigao gol decenije, u majstorici u Frankfurtu, 13. februara 1974. kada je Jugoslavija pobjedila Spaniju sa 1:0. Godine 1974 proglasen je za fudbalera Jugoslavije. Godine 1975. dobio je Sestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Vise puta biran je medju najbolje sportiste Bosne i Hercegovine.

ZLATNI GOL U FRANKFURTU
Trebalo je zaista imati jako srce pa izdrzati exploziju jugoslovenske radosti koja je dosla tako brzo, a koju smo dvanaest godina cekali. Josip Katalinski je u 13. minutu te nezaboravne majstorice na Valdu usao u historiju naseg fudbala kao strijelac gola decenije i kao covjek koji je u jugoslovenskoj reprezentaciji poslije svih drama sirom otvorio vrata Svjetskog prvenstva u Saveznoj Republici Njemackoj. Bio je to isti onaj momak koji je dva mjeseca ranije na Karaiskakiju u Atini postigao autogol i plakao. Frankfurt, 13. februara 1974. godine! Vald stadion u nezaboravnom dekoru docekao je izlazak plavih momaka na zelenu travu. Na tribinama oko 70.000 gledalaca, medju njima 50.000 nasih ljudi; svi su se pretvorili u jedan hor i pjevaju nase pjesme; bio je to vulkan patriotizma i radosti; hiljade zastava prosaralo je kolorit tribina. Pjevala je te veceri i cijela Jugoslavija; milioni ljudi u domovini pored malih ekrana ocekivali su da pocne ta utakmica decenije. Na travi velike bitke, jedanaest plavih momaka, jedanaest nezaboravnih junaka. Radost je svima donio Josip Katalinski. Sta se zapravo dogodilo u tom nezaboravnom 13. minutu? Snazni Ivan Buljan krenuo je u nezadrzivi juris prema golu Spanaca. Negdje na tridesetak metara od protivnickog gola, iskosa s desne strane oboren je nas bek. Brane Oblak je odlucio da izvede slobodan udarac, skraceni korner, a svi nasi napadaci krenuli su silovito pred gol Iribara. Nastala je prava bura u sesnaestercu Spanca; u tim trenutcima iz pozadine je pred gol Iribara dotrcao gorostasni Josip Katalinski. Skocio je nebu pod oblake, glavom je snazno zahvatio loptu. Iribar je uspio samo kratko da je odbije, a Katalinski u padu nogom sutira i pogadja mrezu! To je divan gol, to je gol za nasu fudbalsku historiju. Nasi fudbaleri su bili jedan buket radosti, na klupi ista slika, u novinarskoj lozi zavladalo je neopisivo slavlje medju nasim izvjestacima. Tako je bilo i kod kuce, u svakom gradu i selu, u svakoj kuci. Radost je nastavljena poslije velike fudbalske bitke koja je zavrsena pobjedom Jugoslavije od 1:0! Na kraju utakmice strijelca jedinog gola Josipa Katalinskog nosili su nasi igraci i nasi navijaci. Veselje je nastavljeno na ulicama Frankfurta i na ulicama svih nasih gradova u domovini. Te noci niko nije spavao. U toj utakmici 13. februara u Frankfurtu Jugoslavija je igrala u sastavu: Maric, Buljan, E. Hadziabdic, Oblak, Katalinski, Bogicevic, Petkovic, Karasi, Surjak, Acimovic, Dzajic! Selektor reprezentacije bio je Miljan Miljanic. Utakmicu je vodio sudija Loro iz Belgije! Fudbalska bitka u Frankfurtu trajala je sat i po. Ona je u stvari trajala mnogo duze i pocela mnogo ranije. Na Valdu je bilo samo finale! Poslije one drame u Atini, gdje je Jugoslavija izborila pobjedu od 4:2 i stekla pravo na majstoricu, nasi reprezentativci su se pripremali u Splitu petnaestak dana.